ROLANDO​​PEHAREC

U ponedjeljak je reklamica trebala biti isporučena naručitelju. Vikend je, dakle, trebao biti radni... ali laganini radni... da frend Rajko nije operirao granulom.

U petak.
Nije se, recimo, sjetio pozvati frenda da gleda onaj "divni" foto-session u galeriji na kojem su snimili kako preparirani orao raširenih krila pohotno ševi

pokornu Tinu, ali sad, kad s te fotke treba obrisati interijer galerije i nadomjestiti ga tko-zna-čime, on je operirao granulom. Roli je, naravno, frend koji ga ne

bu ostavil na cjedilu... neee....?!?
Ma gdje je taj vlak?
   – Rajko... do kada to mora biti gotovo? –  pitam.
   – Do ponedjeljka. –  odgovara Rajko podižući ruke da obrani vilicu.
   – Zajebavaš!? –  ja u nevjerici.
   – Joooooojjj... boliiiii.... –  on.

 

Da pojasnim. To je, ako se želi dobro napraviti 5-10 sati posla. Ni pola muke da ih nisam planirao provesti spavajući, ovako, prvo sljedeće spavanje mi se

smiješilo tek tamo negdje u ponedjeljak popodne-večer.
Ima li Murphy kakve veze s tim?
Ima sigurno... evo vidite... čak i ovaj iz Stuttgarta za Tiranu kasni u prolasku 40min. Da se prebacim na treći kolosjek... možda naiđe onaj iz Budimpešte

za Ljubljanu via Zagreb.

 

Asistent je u subotu ujutro napokon donekle shvatio fizikalne zakonitosti gibanja vodene mase i logike širenja valova. Možda čak i previše doslovno. Toliko

se jadnik suživio s problematikom da je dobio mučninu u želucu i vrtoglavicu. Morska bolest, valjda. Na brzinu je spakirao stvari i brže-bolje napustio brod.
Do ponedjeljka.
Nada se da će preko skraćenog vikenda uspjeti sanirati mučninu u Tamagochijevom zagrljaju (to mu je djevojka kojoj još nisam uspio upamtiti ime).
Razumijem ga. Ja sam pun razumjevanja za sve. Jer kad ne bih bio rekao bi mu u facu da je kreten i idiot i da ne pušim njegove muljaže... primjer?... OK...

 

Jednog lijepog dana
- Otišao je po sendvič u 17:30. Tada sam još bio doma.
- U studio sam stigao u 18:00.
- Ponoć + 30min. Ja na kavi u kvartovskom bircu kad zazvoni mob. Na ekranu piše ASISTENT.

 

Igi: "Išao sam po sendvič i kad sam se vratio u studio nikog nije bilo pa nisam mogao ući" (on nema ključ)
Ja: "A kada si to došao do studija pa nije bilo nikoga?"
On: "U pola sedam."
Ja: "Bio sam Ja!"
On: "Zvonio sam i nitko se nije javljao"
Ja: "Zasto nisi nazvao, bio sam unutra i pustio bih te"
On: "Mob mi je ostao u studiju"

 

Ako vam je kojim slučajem i dalje sve logično vratite se na početak priče.

 

Zašto imam toliko razumijevanja? Možda zato što sam zadnji put kad ga nisam imao odgledao uživo kako izgleda višesatna operacija bez anestezije.

 

Oko jedanaest Igica je otišao, a ja slomljen prilegoh na sat-dva.
Probudio sam se oko pola šest panično konstatirajući kako sam potrošio onaj predviđeni bonus za spavanje zanemarivši da sam ga, zapravo, već prije

ukinuo obećavši pomoć frendu Rajku na njegovoj fotki. Jezu koja me spopala smirio sam tek na kavi koja je zbog zanimljive knjige potrajala do 19:00.

 

U trenutku kad je fotka za Rajka bila gotova, brza matematika je pokazala da mi je ostalo elegantnih 35 sati da napravim reklamu. Pa i nije neka frka.

Treba samo...
- pročitati ponovo ono smeće od scenarija
- napraviti raspored kadrova
- napraviti grube skice kompozicija kadrova
- očistiti skice i napraviti animaciju u olovci
- napokon olovku kopirati flomasterom
- poskenirati
- kolorirati
- spojiti u suvislu cjelinu
- snimiti
- dodati ton

 

hm

 

Više nije bitno. Bilo koji vlak će biti dobar. Samo neka naiđe čim prije.

 

Do jutarnje kave (nedjelja 03:00) uspio sam eliminirati prve dvije stavke s liste.
Rezime:
00:00 > 02:55
- pročitao smeće od scenarija
- povraćao
- mislio na jednu prekrasnu djevojku
- napravio raspored kadrova
- povraćao
- otišao kuhati kavu
Nema kave.

 

03:00... završio na kavi u nekom hotelskom cjelonoćnom bircu preko puta.

 

Opušteno čitajući dogodilo mi se prosvjetljenje. Matematika. Naravno da sam računao pogrešno. Bilo je 23:00 kada sam izračunao da mi je ostalo cijelih

35 sati. ALI, tada sam bio na kavi. Dakle minus jedan sat.
35 - 1 = 34
Potom sam radio 3 sata, ukoliko i povraćanja računam dijelom radnog učinka, nova cifra je daaaakleee mrmljmrmlj... 31. Pa -1 za ovu kavu u 03:00 ujutro...

jeeeee.... 30  
Volim okrugle brojke.

 

04:00     počinjem surfati po internetu jer mi trebaju još neke slike za pozadinu
05:00     grube skice
06:00     počinjem čistiti skice i prvi kadrovi dobijaju neku formu
--:--     povraćam
09:00     skice gotove... spava mi se i idem se umiti
09:02     spavam

 

Ima li netko kakav komentar o samodisciplini neka pričeka narednu priliku.

 

17:30     budim se u panici

 

Sranje.
Kreće matematika u glavi.
Dakle.... bilo je 30 sati na raspolaganju u 04:00... radio sam do 09:00... bahatih 5 sati. Ups... +2 minute ničega + povraćanje.
Trideset minuuuuuss...peeeet....je...dvaaa... 25 sati... minus...uh, koliko sam ono sati spavao... od deveeet do pola šeeest... bemti koliko je to... ne... ne...

ovako... od devet do podne jeee triii ... plus pet i poool je osaaam i poooo SHIIIIIIIIT !!! Koliko sam ono imao u devet ujutro? 25... Plus osam... ne, ne....

minus osam, uh, ziiiijeeeeev........
Uz toliki umni napor i Vi bi zaspali, priznajte.

 

Dakle, probudio sam se u 19:00.
Gladan.
Gledam na letak nalijepljen na zid kod radnog stola. Pizza, špageti, bečki odresci na pariški način... dostava doma. Tad mi pogled pada na konzervu

instant graha. Obožavam grah. U 1 litru vode istresite sadržaj. Kad voda zavrije pustite 12 minuta na laganoj vatri. Super, taman da se otuširam i pošteno

razbudim.
Šljuknem šumeći C-vitamin, stavim kuhati instant grah i jurišam pod tuš.

 

Negdje usred pokušaja da iscijedim vodu iz desnog uha zabrboljala mi je u trbuhu jedna od onih neodložnih situacija u kojima se mnogi zeznu pa u praksi

vide razliku između misliti i znati.
Nije mi trebalo više od tri minute da shvatim kako vršenje nužde nikako ne može imati "miris" nagorjelog graha.
Dilema s kojom sam se tada suočio bila je trivijalna, ali nikako beznačajna. Prvo obrisati stražnjicu pa potom odjuriti u kuhinju ili prvo juriti u kuhinju pa

onda brisati guzu.
Vijesti sam odgledao uvjeravajući se da je kruh star tri dana namazan putrom i pekmezom sasvim ok. kad ga se zalijeva mlijekom.
Pardon.
Jogurtom.
Brzi pogled na teletekst... vidi, vidiiii... dobar film na prvom programu u 21:05...
Ne, ne... dosta zajebancije, treba raditi.
Da vidimo gdje smo ono.
25 minus 11
Ovo je lako. Od 12 oduzmeš jedan, pa potom od 25 oduzmeš 10 i onda još onaj jedan.
Dakle, 14.
20:05 počinjem napokon crtati.

 

Film je u drugoj polovini postao zaista jako zanimljiv.
Minus 50 min.
Otkrio sam strast prema matematici.
Prekasno.
Ne računam više. Nema smisla.

 

Rolando Peharec - NEŠTO POSVE OSOBNO

nakladnik - Biblioteka Terra sancti Martini - 2013.