ROLANDO​​PEHAREC

U slastičarnici sam imao više sreće.

Mladoliki poletni Albanac je u tri skoka ušao u zonu mog stola i ispalio - Gutenabent!
 

- Dobra večer. – odgovorim mu ja.

- Vasvolenzibite?
 

- Kavu s više hladnog mlijeka u velikoj šalici, dva šećera i čašu obične vode bez leda, molim. – rekoh ja njemu svoju preciznu narudžbu.

- ...? – mladi konobar osta zbunjen.

Čim se malo pribrao, uzvratio mi je novim rafalom  - Bonđornokomestai!?

Sad sam ja imao upitnik nad glavom

- Kavu s više hladnog mlijeka u velikoj šalici, dva šećera i čašu obične vode bez leda, molim. – ponovih maloprijašnju recitaciju.

-...?? – tup pogled mladog Albanca nije ulijevao nadu - Bonsuar, K'vulevu?
 

Sad mi je već bilo potpuno jasno da sam u nevolji.
 

- Dujuspikingliš? – priupitah ga prepun nade.

- ...??? – momak slegne ramenima i počne se vrpoljiti od nervoze - Hejsangudkvelhurmordu, vadskaduha?
 

- ...?? – sad sam i ja ostao tup. Brže-bolje dohvatih ilustrirani meni sa stola i prstom pokazah na ledenu kavu. Nije baš ono što sam imao namjeru naručiti, ali je barem približno početnoj ideji.
Mladi Albanac mi namigne i poznatom gestom Gavrilović kuhara oda priznanje za vrstan odabir i odjuri.
Nepunu minutu kasnije na stolu ispred mene je blistao najmasivniji voćni kup koji sam ikad vidio.

 

Sa šlagom.

 

I preljevom od malina.

 

Tada sam iskreno požalio što sam u vojsci uporno izbjegavao "Rilindiju" , a lijepo su mi govorili u školi "uči sve što možeš, nikad ne znaš kad će ti trebati".

Neke lekcije čovjek nikad ne nauči. A nije da se već nisam opekao.

 

Primjerice, onog ljeta kad je nastala čuvena poema «Anno domini...». Cijelo prijepodne sam se nabacivao jednoj Slovenki... popustila je tek kad je došlo vrijeme ručku i na odlasku mi rekla da se vidimo popodne...

 

- Prid na miuko. - rekla je i nestala u zimzelenu kampu.
 

Nitko koga sam pitao nije znao što je miuko. Miloš me je uvjeravao da me cura pozvala na mlijeko, ali to fakat nisam popušio.

 

Idućih sam dana uporno dolazio na isto mjesto na kojem sam je zadnji put vidio, ali uzalud. Preslatka Slovenkica je netragom nestala. Prazninu koja je njenim nestankom ostala u mom srcu ispunio sam bujicom emocija prema jednoj Sanji od milošte zvanoj Lumbricius-Lumbricius*, a ponekad, kad bih bio ljut i lošije volje Lumbricius-Ureus*.

 

Brljavio sam po voćnom kupu dok od njega nije ostao samo kup voća. Teškom mukom sam odvajao preljev od maline sa šlaga i razmišljao o sudbini. Tko zna kakva me je alternativna budućnost zaobišla, samo da sam tada znao što znam danas.

 

Mivko je, dragi moji, pijesak. Ta bejba je mene tupavog pozvala na obližnju pješčanu plažu... mjesto skriveno od znatiželjnih pogleda. Svi smo dobro znali što to znači kad se mlađahan par zakuca u taj pijesak, ali nitko nije znao što je miuko.

Jebeš sudbinu i glupi voćni kup.

Pije mi se kava.

 

Uto spazih drugog konobara za kojeg sam bio gotovo siguran da osim materinjeg govori upotrebljivom mješavinom jezika tadašnje SFRJ. Mahnuh mu. Nije me spazio.

Mahnuh mu još jednom.

Ponovo ništa.

Mahnuh ponovo, ali ovaj put i zazviždim istodobno.

 

- Stvarno si prostak! Znam da me ne podnosiš, ali ako me već zoveš možeš to da uradiš uljudnije. – reče Ninulica stvorivši se niotkud.

Rijetko ostajem bez teksta, ali zaista nisam znao što da joj kažem na to. Stoga sam bio izravan. I iskren.

- Ne uzmi si k srcu, ali tebe ne bih zvao ni da mi šupak počešeš, sve da su mi obje ruke u gipsu.

- Zato jer znaš da bih ti to veoma rado uradila... britvom.

 

I tako Ninulica i ja izmijenismo svoje prve riječi, iako je prošlo već četiri sata od našeg prvog susreta. Pristojan, kakav po habitusu jesam, ovakav si razgovor pred tetom Višnjom nikad ne bih dozvolio, ali znam da Ninulica ne bi imala nikakvih ograda, stoga sam ignoriranjem njenog bitka najjednostavnije rješavao delikatne situacije u kojim bi glavnu ulogu igrale teta Višnjine baklave.

 

Mladi konobar, poliglota selektivnog profila, ponovo je lelujao pored stola. Već unaprijed sam uživao u Babilonskoj zavrzlami koja očekuje Ninulicu pri pokušaju da naruči piće.

- добрый вечер– progovori mladac.

- добрый вечер, кофе со сливками, пожалуйста – ispali Ninulica otprve.

Momak ode, a ja se njačući pipnem za uši rastu li mi.

- Otkad se ti to pališ na voće? – upre Ninulica prstom u porciju ispred mene i doda sol na ranu.

- Vojska promijeni čovjeka. – slažem na brzinu – Sad se furam na zdravi život...voće, povrće, kikiriki, koštice,...

- A, jel'?!? Pa to su stvarno korenite promene. Navali onda, nije valjda da ti ja smetam.

- Ma kakvi, niti te ne primjećujem. – dohvatih žlicu s dugom drškom i halapljivo navalim na voćnu splačinu što je nalikovala loše sažvakanoj bljuvotini.

Prvo vrijeme je prizor Ninulica gledala s nevjericom, a onda je dobivši naručenu kavu izgubila svaki interes za moje gastronomsko zastranjenje.

 

Mrzim jabuke i one sitne ljuskice koje se uvijek negdje zataknu. Mrzim ribizle i sve one sitne koštice... O kupinama da ne pričam. Pa ona jebena vlakna iz ananasa. Matermu i kupu, ima li u njemu ičeg finog. Mrzim voćne kupove... Mrzim voćne kupove... Mrzim... i tako još sto puta.
Do zadnjeg zalogaja.

 

Privevši voćnu torturu do konca složio sam zadovoljenu facu i u brižno ciljanom trenutku, kad je bila u pola gutljaja, podrignuh glasno. Njoj u inat. Nek joj se ogadi prokleta kava.
Nije ni trepnula.

 

- Svinja bio, svinja ostao. – Rekla je ravnodušno i srknula još jednom – Jel' ti prijao napoj?

Sad mi se već stvarno jako pila kava. Pod izlikom da idem na zahod iskrao sam se iz slastičarne i odjurio do «Moše».

- Šije... šije... moje... šije... moje... – urlao je neumorni konobar kojeg je i dalje htjela sreća.

Vratih se u slastičarnu. Ninulica je i dalje guštirala svoju kavu. Prošarah pogledom u nadi da ću gdjegod spaziti onog drugog konobara.

Beznadežno.

Pripalim cigaretu i stavim mozak na brzo odmrzavanje, sve u nadi da će mi na um pasti kakvo spasonosno rješenje.
Rješenje nije, ali proljev je.

 

Ti mater i voću.

- Gde ćeš ti? – upita me Ninulica vidjevši kako ustajem od stola.

- Na zahod. – Odgovorih joj tonom koji je imao prizvuk tipičan za odgovore koji su u sebi sadržavali «pitaš glupo pitanje» začinjeno s "što te briga glupačo".

- OPET?

Auh. Zaboravio sam da sam joj prije pet minuta već prodao tu foru, ali potreba je sad bila stvarna.

- Inkontinencija... hoće to s godinama... ili neugodna iskustva iz vojske? – nastavila je nemilosrdno – Priča se da momci tamo vole...

Dalje nisam čuo što je mljela jer sam odjurio.

 

I opet nisam sa sobom imao fotoaparat. Već sam se više puta zarekao samom sebi da u zahod bez fotića više ne idem. Pritom naravno mislim na ove zahode, malo javnije klase. Teško je samo riječima dočarati udruženi napor brojnih umjetnika u paleti od vrhunskih profesionalaca do samoprijegornih više ili manje darovitih amatera. Očaravajuće je kako se u tako skučenom prostoru sublimiraju pjesništvo, slikarstvo, karikatura, haiku, narodne mudrosti, doskočice, aforizmi...

hm...

Što je ona apstraktna zelena fleka tamo lijevo gore? Čini se obična plijesan. Nije ljudske ruke djelo... kao recimo one pruge na desnom zidu koje u zrakastom uzorku podsjećaju na smeđe sunce.

I ne samo sunce.

Bilo je tu nekoliko smeđih mini-križaljki ispunjenih križić-kružić dokolicom, a najduhovitiji mi se činio pokušaj igre vješala

.
Ne zadugo.

Smeđi čovječuljak bez jedne noge visio je iznad nepotpunog teksta... otprilike ovako...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Inicijale svog prezimena i imena nanjušim s kilometra, čak i kad nisu upisani. U bilo kojoj drugoj situaciji likovao bih nad činjenicom da znam rješenje zagonetke, ali sada...

Dopisao sam svoje smeđe P i R na prazna mjesta i psujući izašao iz WC-a.

- Sinko... – odzvanjao mi je u ušima glas moje brižne majke koja je ponekad stvarno znala biti naporna – ...daj si podreži nokte, vidi koliki su ti. Nikad ne znaš... – i tako dalje. Ili ono... – Ne kopaj nos.

Nema bojazni majko, večeras sigurno neću.

Barem ne desnim kažiprstom.