ROLANDO​​PEHAREC

    - Super... mislim to s devetnaest glava. Već sam mislio da smo izvisili za ovaj turnus.

 

   - Ma kakvi izvisili, imamo pun pogodak. – osvrne se ponovo tražeći konobara – Devetnaest glava! Jebena tura. Do jaja. – ponovi euforično – Idi po Pikavca dok ja dozovem cugu... reci, što piješ.

 

   - Meni dupli kratki s ledom. Ali reci majmunu da stavi pravi, nek' me ne jebe s plastičnim kuglicama jer ću mu ih nagurati u šupak. Idem po Pikavca. – reče Tetovirani i odgega se kroz močvaru oznojenih tjelesa.

 

Konobar se napokon umilostivio i primio narudžbu. Tip s maramom nestrpljivo potegne direktno iz flaše i zadovoljno lupkajući nogom u ritmu glazbe preusmjeri pozornost na plesni podij gdje se grozd napaljenih frajera zibao oko vatrene malecke koja se ne mareći za njih uvijala poput zmije u pripijenoj minimalističkoj haljinici što više otkriva nego skriva dok bljeskajući prati ritam njenih pokreta.
Iako je odjeća napravljena od lumino-aktivnih tkanina koje na pokret isijavaju svjetlo već odavno izašla iz mode, pojedini su komadi, željni skretanja pažnje na svoju pojavu, još uvijek posezali za retrodizajnom. Ne bez efekta.
U bilo kojem normalnom noćnom okupljalištu za mlade ovakav bi starmali odjevni poduhvat izazvao podsmjeh, ali ovdje, u “MM”, bio je to pun pogodak.
Krijesnica je samosvjesno gospodarila plesnim podijem okupana desetinama požudnih pogleda stopljenih u jednu istu želju.
Kad su je dva vidljivo uzbuđena plesača uhvatili u sendvič, nakratko je prihvatila igru i podigla temperaturu do točke usijanja, a tada se izjeguljila te uklizala na upražnjeno mjesto za šankom. Zibajući se u ritmu glazbe, na svaki drugi takt je udarala stražnjicom u tipa s maramom koji nije mogao ostati hladan na takav izazov.

 

   - Hrabro, nema što! – reče tip, namjerno malo tiše kako bi imao razlog primaknuti joj se još koji centimetar bliže.

 

   - Zašto? – upita Krijesnica i dalje održavajući ritam. Zbog njegove se blizine lupkanje sad već premetnulo u trljanje.

 

   - Pa, takvo otvoreno izazivanje... uz onoliko napaljenih tipova... ne znam... moglo bi ti se svašta dogoditi.

 

   - A što bi mi se to moglo dogoditi što već nisam probala, molim te lijepo? – uzvrati Krijesnica hineći neupućenost.

 

Tip s maramom nakratko osta bez teksta.
Mala nije mogla imati više od sedamnaest-osamnaest godina, ali je očito jako dobro znala o čemu govori. Tipu je već sad postalo jasno da igra finjaka ovdje ne pali i da će, ukoliko izgubi ritam u konverzaciji, mala odsklizati dalje. A to bi bila šteta jer vrlo rado bi zagriznuo u taj kolačić. Pogotovo večeras.

 

   - Profesionalka? – odlučio se na drskije pitanje, svjestan da riskira vruć šamar ukoliko griješi.

 

   - Ovisi. – odgovorila je kratko ne promijenivši izraz lica.

 

Mrzio je takve odgovore koji su ga dovodili u situaciju da napreže mozak smišljajući neko novo pitanje ne bi li održao komunikaciju. Krijesnica je bila svjesna na kakve je muke stavljala neblagoglagoljivog jadnika, ali za sad joj nije padalo na pamet ičime mu olakšati patnju. Naprotiv. Nastavila se zibati i svakim je novim pokretom osjećala kako nabreklina na patnikovim hlačama postaje sve tvrđa.

 

   - Nećeš me pitati jesam li za piće? – napokon je prekinula mučninu.

 

   - Naravno... ovaj... reci, što ćeš popiti? – proklinjao je samog sebe zbog tolike nespretnosti.

 

Krijesnica mahne konobaru na što se ovaj istog trena nacrta pred njima. Niti ne pitajući stane žonglirati koktel. Onaj najskuplji. “Plavi otrov” specijalitet kuće. Odvratno piće naglašene mentol arome kojem je drečava boja bila u savršenom skladu s nazivom, u ogromnoj čaši s dvije slamke toliko kratke da se glave dotaknu u trenutku istodobnog ispijanja. Programirana romantika. Sjajan trik za otapanje leda.

 

   - Djeluješ mi nekako poznato, malecka... jesmo li se već sreli kada ranije? – upita tip nakon što je otpio gutljaj.

 

Haljina bljesne od djevojčina smijeha. Bješe to iskrena reakcija na zavodničku nespretnost lišena bilo kakve zluradosti.

 

   - Mogao si smisliti neku manje ofucanu repliku... ali... – Krijesnica ga s obje ruke uhvati za obraze i hitro poljubi, toliko da im se usne jedva dodirnuše - ....zaslužio si nagradu za trud. Baš slatko. – namigne ohrabrujući njegov naredni potez.

 

            *

Pred kraj drugog koktela Tetovirani je uletio s Pikavcem. Tip s maramom mu namigne i pozove ga na stranu.

 

   - Stari, skuhao sam nam... malu zabavu... za večeras. – reče zaplićući jezikom – Vidiš... onu bejbu... – kao diskretno mahne glavom prema Krijesnici i na tren izgubi ravnotežu – Mala je profesionalka... ali dogovorio sam nam aranžman... tri-za-dva. – kokteli su ubrzano uzimali danak.

 

   - Tri-za-ŠTA? Što ti to bulazniš? Pod milim bogom te ništa ne razumijem, budi malo razgovjetniji.

 

   - Kak... kako ne razumiješ... mala je spremna odraditi... nas trojicu, za cijenu dvojice. Imamo popust... to je.

 

   - Oh, pa to je kul. – Tetovirani nakrivi glavu i odmjeri malu.

 

   - Naravno da je... da je kul. Ali, da se razumijemo... ja karam prvi. OK?

 

            *

Peterokatnica na koju je bio naslonjen “Mackie Messer” još uvijek je nosila inicijale “BB”. Kako se s vremenom promijenila prvotna namjena kompleksa, tako se promijenio i profil tipičnih posjetitelja. Pa čak i inicijali “BB” i “MM”, zbog specifičnosti usluga koje su se sada tamo pružale, dobiše posve novi značaj, preuzet snažnom asocijacijom na dva isto tako slavna lika iz davnih vremena.
Iako većina novih generacija zapravo nikad nije stvarno vidjela kako su izgledale gospođice Bardot i Merilyn u vrijeme kad ih uzdignuše na tron, pa čak i usprkos činjenici da su nakon njih došle mnogobrojne druge kojima se isto tako pripisivao epitet seks bombi, BB i MM su svojim oblinama trajno zacementirale svoje mjesto u povijesti simbola.

 

Nekadašnji hram kulture sad je postao hramom hinjenih ljubavi i uzdaha. I zapravo se ništa bitno nije promijenilo, jer ostala je trgovina iluzijama. I tada i sada. Jedino što su u ovom teatru uloge životnije, a drame tragičnije. Jer kada je u malenoj sobi 304, na trećem katu zgrade nekadašnjeg kulturnog centra prestala gluma, život je napisao dramu dostojnu najmračnijih misli onog pravog, istinskog BB.

 

Rolando Peharec - GRADOVI - Berlin